Koliko puta je neko od radnika u državnim institucijama bio drzak i bezobrazan prema građanima? Koliko puta su u sudovima zastarjeli slučajevi koji nisu smjeli zastarjeti? Koliko puta su ministarstva potrošila novac na stvari koji im uopšte nisu potrebne? Koliko puta policija ne reaguje na pravi način?
Koliko puta smo mi – građani uradili nešto povodom toga?
Dok se građanstvo konstantno saginje pod onima koji ubiru plodove sa državne voćke, dotle rijetko ko shvata šta je zaista država, zbog koga ona postoji i za koga rade državni službenici. Ono što je bitno za svakog građanina je da zna šta konkretno država predstavlja za njega kao pojedinca, jer svaki dan skoro svaka individua (nesvjesno) osjeti njen zahvat u sopstveni prostor.
Država je servis građana
Država je servis građana, odnosno svih ljudi koji se nalaze u njoj. Ona postoji zbog nas, radi nas i zato što mi to hoćemo. Servis je zato što mora da služi našim potrebama. Dakle, oni koji rade za državu (državni službenici i namještenici) moraju da zadovoljavaju naše potrebe. Bili oni nastavnici u osnovnim školama, pravnici u sudovima ili ministri u Vladi, oni moraju da rade za nas i u našu korist.
U današnjem vremenu, država nije svemogući entitet koji lebdi iznad nas. Službenici nisu provodioci volje svemogućeg entiteta, nego radnici zaposleni u službi svih građana. Građani nisu podanici države i ne bi trebalo da postoji autoritet koji je veći od glasa naroda. Javni, opšti ili državni interes su one stavke koje moraju da budu kočnica reakcionizmu i brana ispred samovolje bilo kog zaposlenog u državnoj službi.
Javni interes je interes koji označava korist zajednice kao cjeline odnosno njenih građana, za razliku od privatnih ili ličnih interesa pojedinaca, organa ili organizacija. Svi državni organi moraju da se rukovode javnim interesom zbog napretka društva i koračanja ka prosperitetnijem dobu.
Plati porez i ti si poslodavac!
Pored svih ostalih, jedna od spona koja nam daje pravo da tražimo od države da nam uvijek bude na usluzi i da bude naš servis je naše plaćanje dažbina odnosno poreza državi.
Bilo da idemo u prodavnicu kupiti namirnice, ili podižemo platu sa bankomata, svi mi državi dajemo određeni harač. Da li je to onih 17% PDV-a ili su to silna davanja na plate ili, pak, akcize na gorivo ili alkohol – porez plaćamo svi. Dakle, kada kupujemo određenu stvar, plaćamo njenu vrijednost (uz ugradnju trgovca i proizvođača) i dajemo državi određeni iznos. Kada dobijemo ili isplaćujemo platu, mi ne dobijamo pravi novčani iznos vrijednosti svog rada, jer veliki dio kolača ide državi. Zdravstveno osiguranje, penzijsko-invalidsko osiguranje, osiguranje od nezaposlenosti… i na kraju ogroman dio našeg rada završi u državnim rukama. Zauzvrat, za silna novčana davanja državi, mi dobijamo pravo da se pitamo gdje će se taj novac potrošiti. A treba da se troši za interes građana i napredak društva.
Iz tih dažbina koje nam država uzima, ona isplaćuje zaposlenike u javnom sektoru. Ergo, sve uposlenike u javnom sektoru od čistačice do predsjednika plaćamo mi – građani. Dakle mi – građani smo poslodavci svim ministrima, direktorima javnih preduzeća, profesorima na državnim fakultetima ili zaposlenicima u opštinskim kancelarijama.
Kako smo im mi poslodavci, jer ih plaćamo, to onda znači da apsolutno svi oni koji rade za državu, pored toga što moraju da poštuju propise i pravila službe, takođe moraju da budu pristojni prema nama, da nas poštuju i da nam na najbolji mogući način pruže usluge koje nam trebaju. Ukoliko to nije slučaj, oni koji se ne ponašaju u skladu sa normama, trebalo bi da snose posljedice. Posljedice koje idu od ukora, preko gubitka zaposlenja do zatvora.
Ovo stoga, jer poslodavac ima pravo da ukori ili da dâ otkaz radniku koji krši propise ili ne radi svoj posao kako treba. On takođe ima pravo da ga prijavi nadležnima za kršenje zakona. A ustanovili smo da smo poslodavci državnim službenicima mi – građani.
Kako dati otkaz državnom službeniku?
Naravno, ne možemo lično da dajemo otkaz svima onima koji su na državnim jaslama, jer postoji određena piramida vlasti u okviru koje oni djeluju. Skoro svako ima nekog višeg u hijerarhiji od njega koji odlučuje o njegovom položaju. Isto tako, postoje i različiti načini kontrole ispravnosti rada određenog lica. Jedino ih mi moramo otkriti. Zato postoje mehanizmi koje možemo da iskoristimo da „upravljamo“ svojom državom i tako usmjeravamo naš novac na prave stvari.
Prije svega, na raspolaganju nam stoje žalbe i pritužbe na rad pojedinih službenika. Žaliti se treba višem u hijerarhiji ili drugom nadležnom organu. Ako žalba ne urodi plodom, treba ići na još više instance, dok se stvar ne riješi. Ako se riješi ikako.
Dalje, ukoliko su u pitanju određeni sumnjivi poslovi tu su prijave tužilaštvu i dostavljanje podataka i dokaza u vezi sa pojedincima i organima u okviru države za koje sumnjamo da krše zakone.
Takođe, tu su i izbori na kojima se biraju najviši predstavnici državnog aparata. Izlaskom na izbore i glasanjem, makar i bijelim listićem, politički kažnjavamo one koji loše upravljaju našim novcem.
Ukoliko stvari ne idu predviđenim tokom i postoji opšta optrukcija naših napora da se zaštiti javni interes, na red dolazi i obraćanje medijima. Novinari i medijske kuće bi trebalo da budu istinski čuvari javnog interesa i brana svim onim pojedincima i grupama koji hoće da nečujno kroz državne organe ostvare sopstvene sumnjive interese. Javnost mora biti pravilno i redovno informisana o svim deformacijama i lošim stvarima koje se događaju u društvu, a tu novinari i medijske kuće igraju ključnu ulogu.
Svakako, tu su internet i društvene mreže preko kojih možemo doprijeti do velikog broja sugrađana, koje takođe može interesovati slučaj u koji smo upleteni. Što je više branilaca javnog interesa, to ga je sve teže zaobilaziti.
Na kraju, ali ne i najmanje bitno, jer mnogi od prethodno navedenih načina ne mogu da prođu uvijek, tu je i građanski bunt: sastavljanje proglasa, protesti, organizovanje u veće grupe i tjeranje onih koje plaćamo da rade svoj posao.
Zašto sve ovo da radimo?
Zato jer imamo pravo da znamo gdje ide naš novac, sve dok ga država uzima i sa njim isplaćuje plate, kupuje skupocjene automobile ili gradi nepotrebne zgrade. Valjda svako želi da zna gdje ide novac koji daje državi. Previše ga je teško zaraditi da bismo ga se olako odricali.
Građanstvo
Nažalost, zbog cjelokupne situacije koja se izdešavala tokom perioda socijalizma u Jugoslaviji, a naročito u toku i nakon građanskog rata na njenom području, koncept „građanstva“ nekako je našem narodu ostao donekle stran. Međutim, on postoji među nama i nikako nije i nikako ne smije da iščezne. Ja – građanin, kao poslodavac svima u javnom sektoru imam pravo da tražim da svaki pojedinac u njemu radi svoj posao kako treba. Svaki pojedinac u javnom sektoru mora da radi svoj posao kako treba, jer ga ja plaćam. I to je to, jasno kao dan.
Država smo svi mi. Poslodavci svima u javnom sektoru smo svi mi. Javni putevi, državne zgrade, škole i bolnice su izgrađene i grade se od našeg novca. Kancelarijski materijal, stolovi, zavjese i automobili u državnom vlasništvu su kupljeni i kupuju se od našeg novca. Ako država uzima novac od nas, mi imamo pravo da se pitamo gdje on ide i kako se troši. Imamo pravo da tražimo odgovornost ukoliko se on rasipa.
Imamo pravo, zato jer smo građani, a ne robovi.
U onom trenutku kada ne budemo mogli nikako uticati na trošenje našeg novca i bar posredno kontrolisati isti, to će značiti da smo ponovo u srednjem vijeku, u kojem su kmetovi morali davati porez svom feudalcu, nemajući nikakvu ulogu u trošenju tih sredstava.
A srednji vijek je… ono… bio mračan i mnogo loš.
Naslovna fotografija: Ne smijemo dopustiti da se javni interes zakopa u zemlju, [Autor: Zelena akcija, fotografija preuzeta sa: Prosvjed povodom otvorenja centra „Cvjetni“ i rampe u Varšavskoj]
Prva fotografija: Office, [Autor: Werner Heiber, fotografija preuzeta sa: Pixabay]
Druga fotografija: Louis XIV, [Autor: Hyacinthe Rigaud, fotografija preuzeta sa: L'état, c'est moi]
Treća fotografija: Torture used against accused witches, [Autor: Public Domain, fotografija preuzeta sa: Gone and Forgotten: The Sad Fate of the Witches of Prussia]
One thought on “Država, to smo mi”
Comments are closed.