Konferencija „Državno korišćenje sile – policijska represija ili demokratsko pravo države” je održana u subotu 4. juna 2022. godine u hotelu „Bosna” u Banjoj Luci, sa početkom u 10 časova.
Konferenciju je otvorila Sofija Grmuša, članica udruženja „Put pravde”, pozdravnim govorom i dobrodošlicom panelistima i gostima, nakon čega je riječ prepustila moderatoru konferencije, Dejanu Lučki, direktoru Banjalučkog centra za ljudska prava.
Panel I
POLICIJA – GDJE POČINJE NASILJE A PRESTAJE PRAVO
Panelisti u okviru prvog panela su bili Milan Malešević, advokat iz Banje Luke, Saša Leković, novinar i predavač istraživačkog novinarstva iz Hrvatske, Davor Dragičević, aktivista grupe „Pravda za Davida” i Danijal Hadžović, novinar i osnivač Liberalnog foruma.
U okviru početnog izlaganja Saše Lekovića mogla su se čuti razmišljanja da je demokratija najviši poznati stadijum razvijenosti društva ali da i u okviru nje postoji potreba za propisivanjem određenih pravila koja je potrebno poštovati kako se ne bi skrenulo u anarhiju. U tom pogledu identifikovano je nekoliko problema od kojih je posebno naglašeno nepostojanje jednakosti između prava i pravde, postojanje dobrih zakona koji se ne provode i postojanje mogućnosti da, pored legitimne direktne fizičke sile, država koristi i nelegitimnu indirektnu (psihičku) silu.
Uloga novinara je da istražuju slučajeve državnog nasilja ali i da djeluju preventivno i utiču na svijest ljudi koji nisu potpuno svjesni svih oblika represije. Novinari u svom radu treba da se fokusiraju na opšta načela a ne na to da li im se neko ili nešto sviđa ili ne. U tom kontekstu, Dejan Lučka je naveo stav Evropskog suda za ljudska prava u kome se kaže da su novinari pravi budni „psi čuvari” javnog interesa.
Milan Malešević je iznio stav baziran na praktičnom iskustvu, a u kome se kaže da policajci postupaju slijepo po naređenju, ne sagledavajući kritički posljedice svojih postupaka zbog čega je policijska uprava postala dio javne vlasti koji je najviše odrođen od naroda. Prilikom nezakonitog postupanja policije odgovornost je na svima, a najviše na nadređenima. Policajac ne bi smio izvršiti nezakonito naređenje ukoliko ne zatraži pismenu naredbu nadređenog, ali u praksi advokata Maleševića zabilježen je samo jedan takav sluačaj.
Davor Dragičević je, na pitanje da li je policija brana nasilju ili faktor represije, odgovorio da se u policiji, nenamjenskom selekcijom, pravi „hunta” spremna na sve. U postupanju prema članovima neformalne grupe „Pravda za Davida” policija je iz fizičkog nasilja prešla na psihičko i pravno nasilje, a da bi se takva praksa spriječila, potrebno je civilno kontrolno tijelo koje će istinski pratiti rad policije. U tom pogledu, situacija nije ništa bolja ni u Federaciji Bosne i Hercegovine, jer ni tamo policija ne radi svoj posao profesionalno, a tužilaštva u oba entiteta čekaju naredbe sa vrha kako bi započeli rad na nekim slučajevima. Ukoliko to naređenje izostane, tužilaštvo neće obaviti svoj zadatak. Zato je najbitnije da narod shvati da treba da traži svoja prava i da pokrene pitanje odgovornosti nosilaca javnih funkcija.
Dejan Lučka je postavio pitanje da li ljudi imaju povjerenje u represivne organe, tj. policiju, na šta je Danijal Hadžović odgovorio da povjerenje vjerovatno postoji u „malim” slučajevima ali da kod „velikih” slučajeva i afera tog povjerenja apsolutno nema. To nam govori da imamo porobljene institucije, od policije i pravosuđa preko školstva, zdravstva do raznih organizacija nevladinog i „vladinog” sektora, što nas navodi na zaključak da je i sam narod dijelom korumpiran jer, bez toga, ne bi bilo toliko pojedinaca koji slijepo rade po naređenju.
Spomenuti su primjeri sudije Ustavnog suda Bosne i Hercegovine koji je predsjednika vladajuće političke partije oslovljavao sa „šefe” ili bivšeg predsjednika Visokog sudskog i tužilačkog savjeta koji nakon smjene ekspresno biva postavljen za savjetnika člana Predsjedništva BiH. S tim u vezi, konstatovano je da je malo pojedinaca koji imaju nezavisan stav u partokratskom sistemu u kome je sve potčinjeno vlasti, koja je po modelu ista i u Banjoj Luci i u Sarajevu.
Slučajevi „Memić” i „Dragičević” su pokazali koliko su predstavnici vlasti osioni i bahati i koliko je vlast ogrezla u kriminal i vlastiti osjećaj moći. Da bi se to zaustavilo, potrebno je da svako ko se nađe u situaciji da učini neku nečasnu radnju, kaže „ne” i odbije takvo naređenje, ali takvih pojedinaca je malo jer se državni službenici lako „prodaju” za neku ličnu korist.
Za završna razmatranja, panelistima je postavljeno pitanje da li vlast doživljava policiju kao produženu ruku svoje partijske vlasti.
Milan Malešević se složio sa tom konstatacijom i naveo da u Republici Srpskoj policajci ne bi trebalo da budu članovi političkih partija, ali da je „prvi policajac” tj. ministar unutrašnjih poslova politička ličnost, član vladajuće partije i nekoliko njenih odbora.
Danijal Hadžović je rekao da je to apsolutno tačno i da je u svakom autokratskom sistemu policija jedan od ključnih stubova na kome počiva takav sistem. U državama u našoj regiji ključna funkcija je predsjednik vladajuće partije a ne predsjednik države, premijer i sl.
Saša Leković je istakao da u normalnim državama važe profesionalni standardi javne službe ali da kod nas to nije slučaj i da se nama ostvarila ona čuvena izreka da sve države imaju organizovani kriminal a da samo kod nas organizovani kriminal ima svoju državu.
Davor Dragičević je postavio pitanje iz naslova panela koje glasi „Gdje počinje nasilje a prestaje pravo” i sam odgovorio na njega riječima da je to, bez dileme, u MUP-u Republike Srpske na šta se nadovezao advokat Malešević riječima da su očekivanja od postupanja policije toliko snižena da je stav većine građana da je samo bitno da vas policija ne tuče, bez obzira da li su vam druga zagarantovana prava prekršena.
Panel II
AKTIVIZAM, PROTESTI, GRAĐANSKI OTPOR I DRŽAVNI MONOPOL SILE
Drugi panel je bio sastavljen od Radomira Lazovića, poslanika u Narodnoj skupštini Srbije i člana Inicijative „Ne davimo Beograd”, Drage Hedla – istraživačkog novinara iz Hrvatske, Rade Borić, zastupnice u Gradskoj skupštini grada Zagreba i članice koalicije „Možemo” iz Hrvatske i Ozrena Perduva, aktiviste grupe „Pravda za Davida” i predsjednika političke stranke „Pokret pravde”.
Moderator Dejan Lučka je pitao da li postoji sluh kod ministarstava uutrašnjih poslova u vezi organizovanja protesta i javnih skupova.
Ozren Perduv je istakao da često koristi izraz „takozvani” kada govori o MUP-u i njegovim pripadnicima, ne zbog poniženja institucije, već zbog njihovog nezakonitog postupanja i što ne rade u interesu naroda već političkih partija. Iz ličnog iskustva je naveo da je prilikom organizovanja javnih skupova svaki put sve prolazilo bez problema kada je organizacija rađena bez učešća pripadnika MUP-a, a da su problemi kao po pravilu nastajali kada bi se u organizaciju uključila policija.
Na pitanje da li građanska neposlušnost može da dovede do boljitka u društvu, Rada Borić je odgovorila da može, ali da je potrebno uvezivanje „tačaka otpora” kako bi se postigli opipljivi rezultati. Aktivizam je strasna politika i potrebna je sinergija različitih aktivističkih akcija da bi se ostvarili zacrtani ciljevi, jer problem u tom pogledu predstavlja činjenica da policija ne dijeli moć sa građanima koji se onda moraju sami izboriti za to.
Radomir Lazović je naglasio da ne možemo govoriti samo o policiji, već u fokus treba staviti „trozubac” policije, politike i medija koji rade zajednički na ostvarenju zacrtanih ciljeva. Taktika je uvijek vrlo slična i ogleda se u infiltriranju provokatora u redove protestanata koji pokušavaju da naprave nered koji će onda mediji plasirati javnosti u cilju diskreditacije ideje protesta, a što će olakšati ostvarenje određenih političkih ciljeva. Logika medijskog izvještavanja o vođama protesta i drugim aktivistima je uvijek ista i uključuje narativ da, ako si aktivista onda si strani plaćenik, ako si strani plaćenik onda si domaći izdajnik, ako si domaći izdajnik onda si neprijatelj države i naroda, a ako si neprijatelj države i naroda onda te treba „eliminisati”. U tom kontekstu istaknuto je da medijska scena u Republici Srbiji najviše pervertira i gura narod u radikalizam. Kao otpor tome potrebno je da se stvaraju participativni programi koji uključuju i pomažu ljudima oko nas kako bi se postiglo da glavne odluke donose građani, jer male aktivističke akcije su „mediji u komšiluku” ali uz povećanje brojnosti stvaraju se preduslovi za ozbiljnije rezultate.
Dejan Lučka je postavio pitanje da li je Hrvatska ulaskom u Evropsku uniju podigla standard ljudskih prava na šta je Drago Hedl odgovorio da susret sa takvim standardima u normalnim evropskim državama predstavljaju civilizacijski šok za ljude sa naših prostora. Veće šanse za unapređenje tog standarda su bile prije ulaska u Evropsku uniju jer se tada države trude da pokažu da zaslužuju ulazak u nju, ali nakon ulaska brzo prevlada mišljenje da se sad postalo dio kluba i da se može vratiti na stare obrasce ponašanja.
Zaključeno je da je pravosuđe rak-rana regionalnih država jer, čak i kad policija uradi dobro svoj posao, pravosuđe zakaže i sve padne u vodu.
Pored toga, panelisti su se saglasili da je potrebno regionalno povezivanje iako se takva politika često zloupotrebi u svrhu miješanja u unutrašnja pitanja susjednih država. Na putu povezivanja je potrebno otkloniti što više prepeka koje to ometaju, i tu je duhovito primijećeno da je na Balkanu lakše napraviti državu nego granični prelaz, imajući u vidu tradicionalone velike gužve na pojedinim graničnim prelazima.
Panel III
DEMOKRATIJA U RALJAMA NEDEMOKRATSKIH METODA
Panelisti na trećem panelu su bili Jovana Kisin Zagajac, advokatica i aktivistkinja iz Banje Luke, Igor Ličina, službenik za ljudska prava u Misiji Organizacije za evropsku bezbjednost i saradnju u BiH i Vanja Stokić, urednica eTrafike i aktivistkinja iz Banje Luke.
Prvo pitanje se odnosilo na to da li je odnos demokratskih ustanova prema građanima ustvari iskazivanje moći. Kisin Zagajac je odgovorila da, nažalost, u našem društvu demokratija postoji samo na papiru. Institucije se trude da formalno-pravno ispoštuju sve procedure i postupke, ali da u praksi prava građana trpe konstantna kršenja. Potpitanje moderatora Lučke, upućeno prema Kisin Zagajac je glasilo da li je to zbog manjka obuke i obrazovanja ili volje, na šta je odgovoreno da je to zbog svih nabrojanih razloga pomalo. Policija je organ sile i moći i zato je privlačan profilima ličnosti kojima posjedovanje određene sile u odnosu na druge ljude imponuje i predstavlja značajnu stvar.
Igoru Ličini je postavljeno pitanje koliko se u BiH poštuju standardi slobode okupljanja na šta je on odgovorio konstatacijom da se BiH obavezala na najviši stepen zaštite ljudskih prava i da je nivo međunarodnih obaveza izuzetno veliki što izaziva probleme u sprovođenju, naročito imajući u vidu da je policijsko obrazovanje od četiri godine svedeno na nivo šestomjesečnog kursa, što dovodi do velikog manjka kompetencija za sprovođenje i očuvanje visokih standarda ljudskih prava. Dodatni problem je često prebacivanje odgovornosti između različitih državnih organa kako bi u konačnici svi bili amnestirani od iste.
Na pitanje vezano za ponašanje policije prema izbjeglicama i migrantima Vanja Stokić je pričala o svom iskustvu vezanom za susrete sa policijom i izbjeglicama i migrantima. Pri tome je govorila o praksi u kojoj su policajci tukli migrante i o primjerima kada su maskirana lica sa nejasnim oznakama upadali u skvotove u kojima se nalaze migranti i izbjeglice kako bi vršili nasilje nad njima, usput ih pljačkajući. Takođe, istakla je kako je ima dosta iskustva u odnosu medija i policije, i kako određene institucije hvale svoj odnos prema novinarima, dok je u stvarnosti situacija upravo drugačija i da se na odgovore na neka pitanja i informacije čeka i po godinu dana. Vanja Stokić je govorila i o stvaranju narativa u javnosti i etiketiranju migranata i izbjeglica, kao i pripadnika drugih organizacija kao nasilnika i kriminalaca, što se često radi i od strane najviših nivoa vlasti. Odgovor na pitanje je završila sa konstatacijom da su političari koji tvrde da je situacija sjajna i da se poštuju ljudska prava u stvari čisti licemjeri.
Dejan Lučka je postavio i pitanje kakav je odnos između medija i policije, u svjetlu važećih smjernica OEBS-a na tom polju. Igor Ličina je naveo da je sloboda medija izuzetno važna i da postoje male promjene u percepciji položaja novinara i novinarki kod građana, što se vidi iz rezultata relevantnih anketa koji su ranije pokazivale da skoro jedna četvrtina ispitanika smatra da je nasilje nad novinarima opravdano ili bi moglo biti opravdano, a koje sada pokazuju da više od 90% građana smatra da je bilo kakvo nasilje nad novinarima nedopustivo.
Kisin Zagajac je u okviru debate istakla da je stvar svakog pojedinca koliko će prava lično osjećati i konzumirati ali da je potrebno da se bude dosadan i uporan građanin i pored otežavajućih okolnosti kao što su pravna komplikovanost BiH. Brojnost, solidarnost, okupljanje i pravna borba su jedini način da se dođe do rezultata. Građani su svojom pasivnošću razmazili nosioce javnih funkcija i to je potrebno iz korijena promijeniti. U tom pogledu je moguće iskoristiti razne mehanizme i akcije, a jedna od njih može biti plasiranje javnosti statističkih podataka o tome koliko su građani dobili sudskih sporova protiv države jer taj broj nije uopšte mali. Tako bi se srušio mit o nemoćnom građaninu i moćnoj državi.
Jedna od marginalizovanih grupa u našem društvu su pripadnici LGBT+ populacije koji su diskriminisani na mnogo načina, a Vanja Stokić je posebno istakla jedan koji se tiče organizacije javnih okupljanja. Iako postoje mnoga javna okupljanja koja budu prijavljena policiji, samo za okupljanja ove populacije građana bivaju propisana pravila da sami organizatori moraju obezbijediti betonske barijere i ograde duž rute šetnje, privatno fizičko obezbjeđenje skupa i sve drugo što organizatori ostalih sličnih skupova nisu u obavezi sami da urade. Na taj način se flagrantno krše ustavom zagarantovana prava na jednakost i slobodu okupljanja, a ova grupa građana direktno i grubo biva diskriminisana.
