Pariz je danas prijestonica tuge. U nezapamćenom kukavičkom napadu terorista za tren je nestalo stotine ljudskih života. Za to vrijeme, balkanska javnost je podijeljena: dok jedni tuguju zajedno sa porodicama nevinih, drugi spadaju u onu grupu „ali“ (jeste, Ivo Andrić je dobio Nobelovu nagradu, ali trebao ju je dobiti Meša Selimović), treći likuju nad tragičnom sudbinom žrtava, a četvrti se, pak, pozivaju na druge nevine žrtve, uvlačeći ih u razloge nesaosjećanja prema masakru u Parizu.
Dozvolite mi par riječi o tome. Svako ko se poziva na `95, `99, Irak, Siriju i slične proizvode pomračenja ljudskog duha, treba da shvati da samim tim ponižava svaku nevinu žrtvu iz nabrojanih stratišta. Ljudi koji su izgubili život na ulicama Pariza nisu ništa drugačiji od onih sa ulica Bosne, Iraka ili vazdušnog prostora iznad Sirije. U Francuskoj je ovih dana fizički isparilo stotinu dvadeset i devet priča, stotinu dvadeset i devet neproživljenih života, stotinu dvadeset i devet onih, kojima je jedina krivica ta što je mržnja kod pojedinih ljudskih kreatura nekada jača od ljubavi. Razbijeno je i izbrisano stotinu dvadeset i devet sadašnjih i budućih majki, djece, očeva, braće i sestara, ljubavnika i prijatelja, dok je sat stao za hiljade unesrećenih članova njihovih porodica. Dragi moji ljudi sa brdovitog Balkana, razlika između dvanaest zvjezdica, Ivana Kljajića, Milice Rakić, Admire Ismić i Boška Brkića, Fatime Muhić, Josipa Kira, Kristin Li Henson, Ajlana Kurdija i pariskih žrtava ne postoji. Možda im je nacionalni prefiks bio drugačiji, možda im je boja kože bila različito nijansirana, možda im se bog zvao drugim imenom, možda je jezik ponekad bio prepreka da se međusobno razumiju, ali svaka žrtva ubijena od mračne sile čovjekove zasljepljenosti mržnjom zaslužuje da se za nju pusti suza, stane mirno i uz naklon duboko pokloni nad njenom sudbinom. Nije žrtva bilo kog pripadnika naroda kome pripadam ni veća, niti manja od stradanja bilo kog pripadnika bilo kog drugog naroda. I jedna i druga su žrtva previše koja se nije smjela desiti. Pozivanje na: „Zašto ta država nije tugovala kada su MOJI ginuli“, nije pozivanje na pravdu, nego dokaz sopstvene mržnje i želje da se poštuje samo strana koja je MOJA. Državu tvore ljudi, ali ljudi nisu oni koji mogu odrediti svaku tačku njene politike. Ako je nekada ta politika i bila na strani nesaosjećajnosti, to ne znači da su njeni ljudi bili na istom putu. I da jesu, niko ne zaslužuje potkusurivanje i mržnju. Poštujmo i saosjećajmo ne sa stranama, (TVOJOM, MOJOM, NJIHOVOM), nego sa ljudima. Jedan izgubljeni život je gubitak čitave planete, za kojim treba da plače čovječanstvo. Ostavimo se dokazivanja da pojedini nisu žalili onda kada su trebali, žalimo i poklonimo se mi – sada. Ne radimo to zbog pokazivanja da smo više vrijedni od njih, ili da mi to radimo, a oni nisu. Ne… poklonimo se, jer svaki izgubljeni život to, bez pogovora, zaslužuje.
Vjernici neka se mole za pokoj duša, ateisti neka podižu razum na višu ljestvicu, državnici neka rade sve što mogu da se zaustavi strah i teror, a žrtve neka se ne uzimaju u usta radi niskih osjećaja. Oni koji ubijaju u bilo čije ime (boga, države, višeg cilja) tako ubijaju čovječansku crtu u sebi, prelazeći i onu životinjsku. Životinja kada ubije, ubija zbog hrane, a gnusni ubica zarad bilo kojeg cilja koji mu je pomračio um, ostavljajući ga bez duha. On tako postaje bezlična utvara, koja može zaslužiti samo prezir pred zakopanom crtom čovjeka koju je sahranio pod sobom. Ako postoji bog, nadam se da mjesta za takve u onostranom životu neće biti. Ako ga, pak, nema, nadam se da će u ovozemaljskom svijetu razum, altruizam i saosjećanje pobijediti mrak sumanutosti.
Počivajte u miru nevine žrtve pomračenih umova. Počivajte u miru, nedužni mučenici.
Naslovna fotografija: Peace for Paris [Ilustracija: Jean Jullien]
