Analiza napisana za Online Master Class na temu „Orodnjavanje ustava u svjetlu međunarodnih i EU obaveza” u okviru Modula III | Ustav i ostali relevantni standardi u oblasti rodne ravnopravnosti – proces ustavnih reformi u BiH iz rodne perspektive i zaštite ljudskih prava
Analiza je dostupna na sljedećem linku: Proširenje kataloga ljudskih prava u Ustavu BiH odredbama u vezi sa jedinstvenom zdravstvenom, socijalnom i porodičnom zaštitom
Kratak uvod
Svako demokratsko društvo, u kome treba da postoji vladavina prava i poštovanje ljudskih prava, mora da osigura kompletnost u području ravnopravnosti, nediskriminacije ali i u domenu što boljeg definisanja i zaštite sve tri generacije ljudskih prava. Put prema kompletnosti bi trebalo da počne od ustavnih rješenja, a onda i da se proširi u praksu.
Pritom nije dovoljno samo formalno propisivanje, nego ono mora biti praćeno suštinskim promjenama uz sprovođenje u svakodnevnom životu. Najbolja rješenja u određenim aktima mogu biti samo „mrtvo slovo na papiru”, ukoliko imamo organe koji ne žele da ih sprovedu, pojedince u institucijama koji se protive njima, institucije koje se bave ravnopravnošću, porodičnom zaštitom ili socijalnim i zdravstvenim pitanjima, a ne reaguju na kršenje prava i vladajuće koji ne daju primjer poštovanja propisanog, nego često znaju da budu upravo glavni kršioci prava.
U Bosni i Hercegovini (BiH), koja je i dalje tranziciono društvo i nedovršena demokratija u kojoj ljudska prava nisu najbolje zaštićena, ova pitanja su naročito bitna.
Jedinstvena zdravstvena, socijalna i porodična zaštita u Ustavu BiH
Kada pričamo o Ustavu Bosne i Hercegovine i njegovoj vezi sa socijalnim pravima, uvijek moramo da imamo u vidu specifičan način donošenja Ustava, kao i okolnosti u kojima je donesen.
Ustav je donijet kao jedan od aneksa Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH (Dejtonski sporazum), a kako je glavni cilj donošenja Dejtonskog sporazuma bio mir, a onda i povratak izbjeglica, te uz to i vraćanje imovine i postavljanje temelja za rad na iskorijenjivanju diskriminacije, koji ni danas nije ni blizu završen, veoma malo pažnje se posvetilo eventualnim odredbama o zdravstvenoj, socijalnoj i porodičnoj zaštiti u Ustavu.
UUstavu BiH ljudska prava su, ne baš tipično za naše podneblje, definisana kratkim nabrajanjem u članu II, u kome je propisana i direktna i prioritetna primjena Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (Evropska konvencija o ljudskim pravima). Specifičan „dodatak” ovom nabrajanju ljudskih prava dat je u Aneksu I na Ustav BiH u kome se nalazi spisak međunarodnih instrumenata za zaštitu ljudskih prava koji će se primjenjivati u BiH, od kojih je jedan i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima iz 1966. godine, dok su određena ljudska prava i slobode date i na ostalim mjestima u Ustavu. U okviru tog drugog člana definisan je i princip zabrane diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što su pol, rasa, boja, jezik, vjeroispovijest, političko mišljenje… ili drugi status. Takvo rješenje je uslovljeno, kao što smo već rekli, specifičnom situacijom u toku pisanja Ustava, kao i samim piscima ustava koji se nisu oslanjali na našu pravnu tradiciju, te se jasno može vidjeti da Ustav nije sličan ustavima susjednih država, jer ga na kraju nije ni donio narod preko svojih predstavnika u BiH, već je dogovoren u sklopu mirovnih pregovora.
Još jedna specifičnost u Ustavu BiH u pogledu ljudskih prava je i to da i ona ljudska prava koja su navedena u njemu, uopšte nisu definisana, već je samo dat njihov spisak uz pozivanje na Evropsku konvenciju o ljudskim pravima. Ova konvencija u svom osnovnom tekstu ali i u kasnijim prokolima, sem prava na imovinu i obrazovanje ne prepoznaje direktno prava mnoga prava iz druge generacije ljudskih prava, kao što su ona socijalnog karaktera.
Zbog ovih razloga, Ustav BiH je praktično ostao bez odredbi koje bi ciljale socijalna prava, odnosno zdravstvenu i porodičnu zaštitu.
Susjedne države i zdravstvena, socijalna i porodična zaštita
U odnosu na susjedne zemlje već na prvi pogled je vidljivo i drugačije određenje BiH kao države. Ustavno, Bosna i Hercegovina je određena kao demokratska država, koja funkcioniše na principu vladavine prava i na osnovu slobodnih i demokratskih izbora. Sa druge strane, Republika Hrvatska je pored demokratskog ustroja, određena kao socijalna država, dok je Republika Srbija određena kao država zasnovana na vladavini prava i socijalnoj pravdi, načelima građanske demokratije, ljudskim i manjinskim pravima i slobodama. Crna Gora je definisana kao građanska, demokratska, ekološka i država socijalne pravde, zasnovana na vladavini prava. Dakle, i u samom ustavnom definisanju države je izostala socijalna komponenta u Ustavu BiH.
Kada dalje komparativno pogledamo ustave komšijskih država, možemo i da primjetimo da u sva tri ustava postoje odredbe koje se odnose na socijalnu, porodičnu i zdravstvenu komponentu.
U Ustavu Srbije možemo da nađemo određenja o zdravstvenoj i socijalnoj zaštiti, posebnoj zaštiti porodice, majke, samohranog roditelja i djeteta, kao i određivanje prava i dužnosti roditelja i prava djeteta. Građani i porodice kojima je neophodna društvena pomoć radi savladavanja socijalnih i životnih teškoća i stvaranja uslova za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba, imaju pravo na socijalnu zaštitu, čije se pružanje zasniva na načelima socijalne pravde, humanizma i poštovanja ljudskog dostojanstva. Takođe, prema srpskom Ustavu svako ima pravo na zaštitu svog fizičkog i psihičkog zdravlja, a djeca, trudnice, majke tokom porodiljskog odsustva, samohrani roditelji sa djecom do sedme godine i stari ostvaruju zdravstvenu zaštitu iz javnih prihoda, ako je ne ostvaruju na drugi način. Porodica, majka, samohrani roditelj i dijete u Republici Srbiji uživaju posebnu zaštitu, a majci se, prema Ustavu, pruža posebna podrška i zaštita prije i posle porođaja.
U hrvatskom Ustavu jasno stoji da država podstiče privredni napredak i socijalno blagostanje građana. U vezi sa pravima zaposlenih i njihovih porodica na socijalnu sigurnost i socijalno osiguranje, i prava u vezi sa porođajem, materinstvom i njegom djece, ustavom je određeno da se ova pitanja uređuju zakonom. Međutim, hrvatskim konstitutivnim aktom je i određeno da država štiti materinstvo, djecu i mlade te stvara socijalne, kulturne, odgojne, materijalne i druge uslove kojima se podstiče ostvarivanje prava na dostojan život, dok je porodica isto tako pod posebnom zaštitom države. Pored toga, definisane su i osnovne dužnosti roditelja i djece. Ustavno je definisano i da slabim, nemoćnima i drugim, zbog nezaposlenosti ili nesposobnosti za rad, država osigurava pravo na pomoć za podmirenje osnovnih životnih potreba, dok se svakom jemči pravo na zdravstvenu zaštitu u skladu sa zakonom.
U Ustavu Crne Gore socijalno osiguranje zaposlenih je određeno kao obavezno, dok je država dužna da obezbjeđuje materijalnu sigurnost licu koje je nesposobno za rad i nema sredstva za život. Pored toga, svako ima pravo na zdravstvenu zaštitu, a dijete, trudnica, staro lice i lice sa invaliditetom imaju pravo na zdravstvenu zaštitu iz javnih prihoda, ako to pravo ne ostvaruju po nekom drugom osnovu. Brak se prema crnogorskom vrhovnom pravnom aktu mora zasnivati na ravnopravnosti supružnika, dok porodica uživa posebnu zaštitu. Roditelji su obavezni da brinu o djeci, da ih vaspitavaju i školuju,a djeca su obavezna da se staraju o svojim roditeljima kojima je potrebna pomoć. Isto tako, majka i dijete uživaju posebnu zaštitu i djetetu se jemči posebna zaštita od psihičkog, fizičkog, ekonomskog i svakog drugog iskorišćavanja ili zloupotrebe.
Paralele i tumačenja
Ukoliko na osnovu ovih ustavnih odredbi napravimo paralelu sa bosanskohercegovačkim Ustavom, vidljivo je da u u Ustavu BiH nedostaje mnogo toga u pogledu socijalne, porodične i zdravstvene strane zaštite ljudskih prava. Naime, u našem Ustavu mi ne možemo da nađemo ni približne odredbe kakve imamo u tri konstitucionalistička dokumenta komšijskih zemalja. Ljudska prava u Ustavu BiH svoje definisanje maltene završavaju samo na spisku prava koja građani posjeduju, bez njihovog konkretnijeg uobličavanja. Uz to, ova prava su uglavnom građanske i političke prirode, uz dodatak ekonomskog prava na imovinu, i prava na obrazovanje.
Međutim, ustavno je određeno da će BiH i entiteti obezbijediti najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda, a da je uživanje prava i sloboda, predviđenih u Ustavu ili međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I Ustava, osigurano svim licima u BiH bez diskriminacije. Jedan od tih intrumenata za zaštitu ljudskih prava je i već spomenuti Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Prema ovom paktu, države se obavezuju da obezbijede jednako pravo muškarcima i ženama da uživaju sva ekonomska, socijalna i kulturna prava koja su nabrojana u njemu. Države članice ovog pakta priznaju pravo svakom licu na socijalno obezbjeđenje, uključujući tu i socijalno osiguranje. Pored toga, one priznaju i da treba da bude pružena što šira zaštita i pomoć porodici koja je prirodni i osnovni sastavni dio društva. Takođe, potrebno je da bude pružena posebna zaštita majkama za razumno vrijeme prije i poslije rođenja djece. Zaposlene majke treba da uživaju, za vrijeme ovog perioda, plaćeno odsustvo ili odsustvo uz odgovarajuća davanja iz socijalnog osiguranja. Treba preduzeti i posebne mjere zaštite i pomoći u korist djece i mladih, a djeca i omladina moraju da budu zaštićeni od ekonomske i socijalne eksploatacije. Države članice ovog pakta priznaju i pravo svakom licu na životni standard dovoljan za njega samog i njegovu porodicu, ubrajajući tu i dovoljnu hranu, odjeću i smještaj, kao i stalno poboljšanje njegovih uslova života. U ovom paktu se određuje i da države članice priznaju pravo koje ima svako lice na najbolje psihičko i mentalno zdravlje koje može da postigne, uz mjere koje treba preduzeti, od kojih su neke usmjerene na liječenje epidemičkih, endemičkih, profesionalnih i drugih oboljenja, kao i borbu protiv ovih bolesti i stvaranje uslova za osiguranje svima ljekarskih usluga i pomoći u slučaju bolesti.
Dakle, iako u Ustavu nema eksplicitnog spominjanja ovih odredbi, one se primjenjuju kroz instrument za zaštitu ljudskih prava koji se nalazi u aneksu Ustava. Međutim, šta ustavno nedefinisanje ovih prava donosi u BiH svakodnevici, i pored postojanja međunarodnih instrumenata za zaštitu ljudskih prava?
Prije svega, na osnovu ustavnih odredbi se donose i mnogobrojni zakoni u okviru BiH. Kako se u Ustavu ne definiše „početni korak”, odnosno određenje ovih osnovnih prava i njihovo osnovno usmjerenje, dešava se neujednačenost zakona na različitim stepenima organizovanja, kao što su npr. entiteti. Tako se zdravstveno osiguranje i zaštita, kao i socijalo osiguranje u različitom nivou i obimu primjenjuju u Republici Srpskoj i Federaciji BiH, koji takođe imaju sopstvene ustave. To dovodi do nejednakog obima prava koja uživaju građani u BiH, u odnosu na to na kojem dijelu teritorije se nalaze.
Primjera radi, ustavno gledno, zdravstvo je u BiH u nadležnosti Republike Srpske i Brčko distrikta, dok u Federaciji BiH postoji podijeljena nadležnost između Federacije BiH i kantona. U skladu sa tim, ne postoji ni jedinstvena zdravstvena politika u cijeloj državi. Time u praksi dolazimo do toga da postoje različiti propisi i različita rješenja u pojedinim dijelovima zemlje. To dovodi do nejednake zaštite, različitog tretmana građana kojima treba liječenje, drugačijeg odnosa u kvalitetu usluga i poštovanju prava, drugačijim procedurama… te tako nivo zdravstvene zaštite u BiH za pojedinca varira od toga gdje živi, koliki je nivo prava koji uživa u tom dijelu države i koliko taj nivo vlasti ima sredstava da obezbijedi zaštitu. To smo mogli da vidimo na primjeru pandemije koronavirusa, gdje su građani različito plaćali usluge, imali drugačiju zaštitu, na njima su primjenjivane drugačije procedure, lijekovi su se dobijali na različiti način i po drugim cijenama, itd. Dostupnost zdravstvene zaštite, koji se uzima kao jedan od parametara jednakosti, različito je uređena ne samo u entitetima, nego i od kantona do kantona u Federaciji BiH, čime se podstiče nejednakost u ostvarivanju prava osiguranika „u zavisnosti od ekonomske pozicije kantona i mjesta gdje osiguranici žive”.
Dakle, kako država praktično i nema prevelike nadležnosti u ovim pitanjima, i kako u svom osnovnom aktu nije direktno predvidjela poštovanje prava iz spektra socijalnih, zdravstvenu i porodičnu zaštitu, niti je jasno odredila da ove odredbe o pravima moraju da se podjednako i harmonizovano primjenjuju u cijeloj BiH, imamo situaciju u kojoj građani i građanke trpe različit tretman u zavisnosti od toga gdje žive, rade i liječe se, na osnovu zakonskih i podzakonskih odredbi koje se razlikuju u zavisnosti od toga koji nivo je nadležan za njihovo donošenje.
Dakle, mimo međunarodnih instrumenata, ustavno nije zasnovana „obaveza države da ispunjava standarde ljudskih prava iz ove oblasti”, već su to prije svega obaveze koje imaju entiteti, Brčko distrikt i kantoni, prema svojim ustavima i zakonima, a uz to u najbrajanju ljudskih prava i osnovnih sloboda, na najvišem državnom nivou, u njenom konstitucionalnom aktu, u Ustavu BiH, socijalna prava uopšte nisu prepoznata.
Kako doći do rješenja ove situacije?
U idealnom svijetu, najbolje rješenje bi svakako bilo donošenje novog ustava u kome bi se sva ljudska prava jasno i konkretno definisala, a posebna pažnja bi bila posvećena pravima iz socijalne, zdravstvene i porodične zaštite. Međutim, kada je u pitanju donošenje novog ustava u BiH, do njega se u praksi teško može doći demokratskim putem, jer ne postoji konsenzus među političarima, političkim partijama, nevladinim organizacijama, pravnim stručnjacima, niti među većinom pripadnika konstitutivnih naroda.
Drugo rješenje je da se pristupi sveobuhvatnom mijenjanju ustavnih odredbi vezanih za ljudska prava. Tako bi se mogao, po uzoru na npr. ustave Crne Gore, Srbije ili Hrvatske, u sadašnji Ustav BiH ugraditi detaljniji katalog ljudskih prava skoncentrisan u jednom dijelu ustava, u kome bi se na konkretniji i bolji način definisala prava, povećao njihov broj u osnovnom dijelu teksta, odnosno definisala posebna prava kao što su npr. ona iz socijalnog spektra i sama zaštita prava, ugradila i tačno označila konkretna prava, ne samo iz okvira građanskih i političkih, nego i socijalnih i ekonomskih prava, dale jasne definicije ravnopravnosti između žena i muškaraca, odredila specijalna porodična zaštita, itd. Sve ovo bi trebalo uraditi ugledajući se ne samo na ustavne tekstove susjednih država, nego i ugrađujući u rješenja standarde ljudskih prava iz međunarodnih instrumenata i stavova koji dolaze iz organa Savjeta Evrope, Organizacije Ujedinjenih nacija i Organizacije za evropsku bezbjednost i saradnju. Nakon toga bi trebalo i da se pristupi usaglašavanju zakonske i podzakonske oblasti na svim nivoima kako bi došlo do harmonizacije prava „na papiru”, ali i do samog uživanja tih prava u praksi.
Ovo drugo rješenje je svakako realnije, bolje i prijemčljivije za realnost u BiH, a kroz njega bi svi građani mogli da dobiju potpun i jednak pristup zdravstvenoj zaštiti i socijalnom spektru ljudskih prava, bez ugrožavanja nadležnosti i posebnih prava koja postoje u BiH.
Dakle, neophodno je izvršiti reformu Ustava Bosne i Hercegovine, kroz njegove izmjene, prvenstveno kada su u pitanju ljudska prava i slobode građana. Potrebno je kroz ustavne promjene usaglasiti najviši propis u Bosni i Hercegovini sa međunarodnim standardima ljudskih prava i u njega ugraditi detaljna definisanja pravâ, proširiti spektar priznatih prava na ona iz socijalne, zdravstvene i porodične sfere, i osigurati jednako i ravnopravno primjenjivanje prava na cijeloj teritoriji države.
Bez uključivanja zdravstvene, socijalne i porodične zaštite u ustavni tekst, nema ni približno kompletnog kataloga ljudskih prava.
Izvori i preporuke za dalje čitanje:
Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, (International Covenant on Economic, Social and Cultural Rights), [United Nations General Assembly, 2200A (XXI), 1966, Treaty Series, vol. 993].
Ustav Bosne i Hercegovine (Aneks IV Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini), [pregovori započeti u Dejtonu 21. novembra 1995, a sporazum potpisan u Parizu 14. decembra 1995].
Ustav Republike Srbije, [Službeni glasnik Republike Srbije, brojevi 98/2006 i 115/2021].
Ustav Republike Hrvatske, [Narodne novine – Službeni list Republike Hrvatske, brojevi 56/1990, 135/1997, 08/1998, 113/2000, 124/2000, 28/2001, 41/2001, 55/2001, 76/2010, 85/2010 i 05/2014].
Ustav Crne Gore, [Službeni list Crne Gore, brojevi 1/2007 i 38/2013].
Lejla Gačanica, „Platforma ženskih prioriteta za ustavne promjene”: Tri velika ZAŠTO, pet bitnih ZATO, [Ženska mreža BiH, dostupno na: http://zenskamreza.ba/platforma-zenskih-prioriteta-za-ustavne-promjene-tri-velika-zasto-pet-bitnih-zato-2/].
Marko Martić i Ognjen Đukić, Sistemi zdravstvene zaštite u BiH – Finansijski izazovi i opcije za reformu, [Friedrich Ebert Stiftung, Sarajevo: 2017, dostupno na: https://library.fes.de/pdf-files/bueros/sarajevo/14125.pdf].
Dejan Lučka, Svi bi da mijenjaju „Dejton”, ali još uvijek ne znaju šta piše u originalu, jer original nemaju, [Magazin Buka, Banja Luka: 2021, dostupno na: https://www.6yka.com/novosti/svi-bi-da-mijenjaju-dejton-ali-jos-uvijek-ne-znaju-sta-pise-u-originalu-jer-original-nemaju].
Melani Isović, Bez rodne ravnopravnosti nema ljudskih prava, [Građanke za ustavne promjene, 2021, dostupno na: https://gradjankezaustavnepromjene.wordpress.com/2021/09/16/bez-rodne-ravnopravnosti-nema-ljudskih-prava/].
