U Bosni i Hercegovini postoji sistem složenog unutrašnjeg državljanstva određen Ustavom BiH. Tako postoji državljanstvo BiH i entitetsko državljanstvo, odnosno državljanstvo Republike Srpske i državljanstvo Federacije Bosne i Hercegovine. U spoljnim odnosima prema drugim državama prihvaćen je princip prioriteta državljanstva BiH.
Cifre i slova koja nalazimo u jedinstvenom matičnom broju, ličnoj karti i pasošu često predstavljaju enigmu za građane te se o njima nerijetko raspredaju različite priče i stvaraju urbane legende.
Već godinama se u izbornom procesu dešavaju kršenja zakona i različite malverzacije, od onih koje su manjeg obima do ozbiljnih krivičnih djela. Građanin se u sijasetu propisa teško može snaći kome, šta i kako treba da prijavi, pa u tom smislu evo i kratkog vodiča na šta to treba da se obrati pažnja.
Kako se u javnom diskursu opet priča o „protjerivanju” Visokog predstavnika, „rasizmu” u njegovim odlukama, novom ratu, „grobaru” BiH, „aparthejdu”, naoružavanju uz desetine drugih dosjetki komentatora, pokušaću da odgovorim na pitanja šta je uopšte uloga Visokog predstavnika i da li on smije da djeluje mimo želja političara u BiH, da li se njegove odluke mogu poništiti i gdje je demokratija u svemu tome, u skladu sa mojim shvatanjima prava koje je ovdje u pitanju.
U proteklih više dana u javnosti su se pojavila različita pravna pitanja u vezi sa odlukom koju je donio Visoki predstavnik u vezi sa dopunom Krivičnog zakona BiH, kao i donošenja zakona o neprimjenjivanju te odluke i izmjena i dopuna Krivičnog zakonika Republike Srpske od strane Narodne skupštine. Sam sâm dobio više pitanja od strane prijatelja, poznanika i novinara u vezi sa određenim pitanjima u vezi sa ovim, pa sam pokušao na jednom mjestu odgovoriti na njih, u skladu sa mojim shvatanjima prava koje je ovdje u pitanju.
U cjelokupnom metežu oko uvođenja i ukidanja novih/starih mjera nekako nezapaženo prolaze ljudi koji u toku pandemije nemaju nikakva ili imaju veoma mala primanja. To su oni koji su izgubili ionako slabo plaćene poslove, oni koji nisu ni radili ili, pak, oni koji su sramotno malo plaćeni od strane svojih poslodavaca. Ti ljudi čine dobar dio stanovništva koji živi u veoma lošim uslovima i siromaštvu i svakodnevno se suočava sa socijalnim isključenjem, velikom nesigurnosti i nejednakosti. Mnogi su dovedeni do ivice egzistencije, dok određene porodice jedva sastavljaju kraj sa krajem. Prema statističkim procjenama, više od 600 000 ljudi u BiH živi ispod praga siromaštva. Hrana, odjeća, obuća, higijenske potrepštine, krov nad glavom – za njih su često misaone imenice. A pandemija im je samo dodatno zagorčala život.
Kada javne intitucije odugovlače postupke, diskriminišu pojedinca ili mu zabranjuju kretanje, veliku nedoumicu stvara pitanje kome se može žaliti na takvo postupanje i da li uopšte postoji mogućnost žalbe. Takođe, tu je i dilema da li pravda treba da se odmah „tjera pred Strazburom” ili se prvo mora ići pred domaće instance? Ko ima pravo da odlučuje o pravima? Kojim organima se treba obratiti? Ko se sve stara o ljudskim pravima građana u BiH?