U Bosni i Hercegovini postoji sistem složenog unutrašnjeg državljanstva određen Ustavom BiH. Tako postoji državljanstvo BiH i entitetsko državljanstvo, odnosno državljanstvo Republike Srpske i državljanstvo Federacije Bosne i Hercegovine. U spoljnim odnosima prema drugim državama prihvaćen je princip prioriteta državljanstva BiH.
U cjelokupnom metežu oko uvođenja i ukidanja novih/starih mjera nekako nezapaženo prolaze ljudi koji u toku pandemije nemaju nikakva ili imaju veoma mala primanja. To su oni koji su izgubili ionako slabo plaćene poslove, oni koji nisu ni radili ili, pak, oni koji su sramotno malo plaćeni od strane svojih poslodavaca. Ti ljudi čine dobar dio stanovništva koji živi u veoma lošim uslovima i siromaštvu i svakodnevno se suočava sa socijalnim isključenjem, velikom nesigurnosti i nejednakosti. Mnogi su dovedeni do ivice egzistencije, dok određene porodice jedva sastavljaju kraj sa krajem. Prema statističkim procjenama, više od 600 000 ljudi u BiH živi ispod praga siromaštva. Hrana, odjeća, obuća, higijenske potrepštine, krov nad glavom – za njih su često misaone imenice. A pandemija im je samo dodatno zagorčala život.
Kada, pak, dođu „teška vremena” i opasnosti koje prijete životima, građani se uzdaju u državni sistem da će ih zaštititi, poštujući procedure i norme vezane za vanredne situacije. Baš takvo vrijeme je došlo sa pojavom virusa korona, odnosno virusa COVID-19. Države su, u manjoj ili većoj mjeri, pristupile zaštiti stanovnika od prijetnje javnom zdravlju, odnosno životima građana. U skladu sa tim, mnoge od njih su dodatno smanjile obim prava koje građani posjeduju. Građani su, sa druge strane, u većini prihvatili da poštuju ta pravila radi opstanka zajednice i očekuju da im se propisana prava vrate, onda kada se kriza završi. Međutim, postavlja se pitanje, šta će se desiti sa ličnim pričama kada kriza prođe? Šta će biti sa svim onim građanima koji su dodatno osiromašili, koji su izgubili poslove ili koji su pretrpjeli druge posljedice zbog cjelokupne krize?
„Meni je draža opasna sloboda, nego mirno i sigurno ropstvo“, reče onomad Žan Žak Ruso. Ukoliko dođe onaj trenutak u kome, zbog konstantne višegodišnje nezainteresovanosti, ne budemo mogli nikako uticati ili pratiti radnje i odluke službenika i vlastodržaca jer ćemo biti zakonski onemogućeni da to uradimo, to će značiti da postajemo moderni robovi, pod iluzijom mira i sigurnosti, dok nam se „oni gore“ smiju u face, držeću u rukama uzde, a sjedeći na karucama koje su stavili na cjelokupan narod.
Dok se građanstvo konstantno saginje pod onima koji ubiru plodove sa državne voćke, dotle rijetko ko shvata šta je zaista država, zbog koga ona postoji i za koga rade državni službenici.